Dimaste Perzijske Picture

English Croatian

[Prevela na hrvatski Koraljka Polaček, Mica-Maca magazin, Art & Animals]

Picture

Leglo dimastih od «Ranjija»
(Foto: Russell & Sons, Baker Street.)


Tek se posljednjih godina dražesne dimaste perzijske mačke doista zamijećuju, a još uvijek je prisutno njihovo zanemarivanje od strane uzgajivača. Sve do godine 1893. nisu smatrane dovoljno popularnima da bi zaslužile zaseban razred. Dotad su bile smještene u klasi 'svih ostalih boja' i često smo ih nalazili na manjim izložbama. Zaista dobra dimasta mačka je prava ljepota, i izvjesno je da kako se broj ljubitelja povećava i Društvo dimastih (Silver and Smoke Cat Society) brine o njihovim interesima, sprema se dobro vrijeme za uzgajivače ovog lijepog varijeteta.

Dimaste se stoga mogu nazvati novom pasminom koja je vrlo osobita, stvorena od tri jednobojne - crne, bijele i plave. To je osjenčana mačka bez oznaka sa čisto bijelim krznom ispod, koje postupno prelazi u zamalo crni ton vanjskog sloja dlake. Lice, šape i donji dio leđa do vrha repa su najtamniji dijelovi, osjenčani tamnosivom na bočnim dijelovima i donjem dijelu repa. Veoma lijepo na dimastima je njihov svijetli ovratnik i čuperci na ušima, koji pridonose osobitom izgledu ove pasmine. Velik nedostatak mnogih dimastih je pojava tabby uzorka; ovo posebno šteti ljepoti glave i lica, i oduzima im vrijednost na izložbama. Rep treba biti bez svjetlih i tamnih rubova, s gornjim dijelom još tamnije boje, a ispod s ugljeno sivom. Poneke dimaste imaju toliko gustu površinu krzna kao da su crne mačke s bijelom poddlakom, bez stupnjeva tamno i svijetlosive boje. Ovim mačkama često nedostaju svijetli čuperci na ušima i čipke ovratnika, stoga se ne mogu smatrati ispravnim dimastima. Također postoje i svijetle dimaste koje se skoro mogu nazvati srebrne dimaste, to su vrlo lijepe mačke ali daleko od idealne dimaste.

Picture

"Jo" i "Tiny" (dimasti).
(Foto: Gross, Brooklyn, N.Y.)

Možda će u budućnosti postojati posebna klasifikacija ovih mačaka, koje zasad nemaju trajno mjesto na našim izložbama. Najvažnije kod dimastih mačaka je da dlaka bude dugačka i perzijski pahuljasta, u suprotnom najljepši kontrast između svijetle donje i tamne gornje dlake ne dolazi do punog izražaja.

Mislim da mogu reći bez straha od kontradikcije da od svih dugodlakih pasmina, dimaste kad su bez dlake najviše pokazuju potpuno izmijenjen i neuredan izgled. Nestaju njihovi predivni svijetli ovratnici, i mogu postati jasno vidljive mnoge linije i pruge. Tad se pojavljuje hrđavo smeđa nijansa na leđima, a nestaje sjajna crna površina dlake. Imala sam lijepog dimastog mačka koji u određenim razdobljima godine, bolje reći veći dio godine, nije bio više od loše crne mačke; njegovo jedino pravo na naziv dimaste bio je opći izgled koji je bio poput crne mačke zamrljane pepelom. Ali kad je 'Pepper' bio u punoj dlaci, bio je užitak za gledanje.

Neobično je da su mačići isprva, odmah po rođenju, skoro potpuno crni, bez traga bijele poddlake. Promjene su postupne kako mačići rastu, i u dobi od tri tjedna postaje vidljivo njihovo svijetlije krzno. Lica i šapice trebaju biti intenzivno crni po rođenju, obzirom da je tendencija kod dimastih da s vremenom postaju sve svijetlije, a ne tamnije. Ako mačić odmah po rođenju ima izgled dimaste, općenito će kasnije postati ono što zovem srebrna dimasta. Poput crnih mačića, i dimasti često imaju hrđavi ton koji nestaje s prvom dlakom. To se odnosi i na tabby uzorak, premda ako se radi o tabby pretku ovaj se uzorak naravno može zadržati. Stoga je krajnje nepoželjno pariti dimaste s tabbyjem, također nije preporučljivo uključivati plavu. Plavi ton uništava čistoću bijele poddlake, koja je ponos savršene dimaste mačke. Kod dimastih je poželjno parenje sličnih sa sličnima, ili birati dobrog crnog mužjaka kao partnera mački sa žutim očima. Ovo je posebno povoljno ako je mačka svjetlije boje i daje svijetle mačiće; ako je ona pretamna, treba se pariti sa činčilom, po mogućnosti izbjegavajući one sa zelenim očima.

Iznad svega treba se kloniti tabbyja svake boje, te birati mužjaka bogatog krzna. Uzgajivači dimastih su me obavijestili da je mnogo teže uzgojiti dobru dimastu žensku mačku nego mužjaka, koji ujedno i prevladavaju u leglima.

Ovdje pokazujem službeno odobrenu tablicu s prikazom obilježja koja se nagrađuju kod dimastih. Pravila je zacrtalo Društvo dimastih (Silver and Smoke Persian Cat Society) gdje je gđa H. V. James najznačajnija uzgajivačica i počasna tajnica:

Dimaste mačke trebaju biti crne, osjenčane bojom dima (sivom) i sa čim svjetlijom donjom dlakom. Trebaju imati svijetli okovratnik i čuperke na ušima, i narančaste oči.

Vrijednost bodova:

  • Glava i izražaj .....................20
  • Boja očiju ...........................15
  • Boja poddlake .....................10
  • Izostanak oznaka .................15
  • Dlaka i stanje ......................20
  • Rep ....................................10
  • Oblik ..................................10
Ukupno ......................................100

Mislim da nema ljubitelja ili uzgajivača dimastih koji bi bili za bilo koju opciju po pitanju boje očiju ove pasmine, jer kao kod crnih mačaka, oči moraju biti boje ambre (jantarno žuta) ili svijetlozlatne. Ipak moram priznati da su sjajne zelene oči prednost bljedožute mačke, dok često kvare ljepotu mnogih danas izlaganih dimastih. Osobno ne bih nikad pretpostavila osrednju dimastu s narančastim očima, jednom dobrom primjerku sa smaragdno zelenim očima. U ranim danima dimaste su na izložbama bile u klasi 'svi ostali varijeteti', i ponekad su se nazivale dimasto plave ili dimaste činčile.

Picture

Dva dimasta mačića gđice Bartlett.
(Foto: E. Landor, Ealing.)

Godine 1891. je gospođica Manley (danas gđa Strick) izložila lijepu dimastu koja se zvala 'Bayadere'. Među drugim najstarijim uzgajivačima dimastih, koji ih i danas uzgajaju, spomenut ću gđu Cartwright iz Upwooda. Ona je 1895. godine prikazala dimaste na Cruftovoj izložbi, uzgojene od njezinog 'Timkinsa'. Upwood mačke su veoma čiste u boji, imaju gustu vanjsku dlaku, izrazito bijelu pri korijenu. Jedno su vrijeme Lindfield dimaste mačke gđice Molony bile svuda prisutne, godine 1893. je 'Lindfield Boogie' odnijela pobjedu u Kristalnoj palači. Gospođa Bluhm, bolje poznata kao uzgajivač srebrnih perzijskih, također je u to vrijeme imala čuvenu dimastu 'Smuttie'.

Gospođa Robert Little godinama je kombinirala uzgoj dimastih i crnih mačaka. Godine 1897. je njezina dimasta 'Namouska' odnijela prvu nagradu u Kristalnoj palači, a njezini potomci nastavljaju karijeru prvoklasnih dimastih. Spomenut ću i novije pobjednike: 'Cossey' vlasnice Lady Marcus Beresford, 'Backwell Jogram' gđe H. V. James; 'Teufel' gđe Sinkins, 'Ranji' gđe Stead; 'Victoria' gđe Stillwell ; 'Dusky Girl' gđice Snell; 'Minouche' gđe Collingwood; 'Maritana' P. L. Cosway; 'Silver Soot' gđe Neild; 'Bulger' gđe Hamilton; 'Judge' gđice Rose. Danas možda najdosljednija i najuspješnija uzgajivačica dimastih je gđa H. V. James, koja je započela 1893. godine, i vjerna im je sve do danas. Imala sam zadovoljstvo posjetiti njezinu uzgajivačnicu, i osjetila sam da je njezin lijep starinski vrt doista savršeno mjesto za uspješan uzgoj svake vrste, a njezine su mace slika i prilika čvrstoće i zdravlja. Drago mi je što mogu ovdje uvrstiti njezin vrijedan članak o dimastim mačkama, obzirom da je gđa James zasigurno naš najveći autoritet u ovom pitanju.

«Prije nego započnem o osobitim kvalitetama dimastih, dat ću kratak prikaz moje uzgajivačnice, i kako sam došla do ove pasmine. Čudnovato je pogledati unatrag i vidjeti da ponekad tek slučajnost upravlja našim postupcima. Čitav svoj život posvećena sam perzijskim mačkama ove ili one boje, ali nikad se nisam namjeravala posvetiti isključivo jednom varijetetu. Ipak, 1893. godine kupila sam plavog mačića koji se nažalost, po dolasku pokazao u veoma lošem stanju. Prodavač je obećao da će ga u slučaju smrti zamijeniti, i nakon nekoliko dana kad je mačić podlegao, došla sam u situaciju da prihvatim ovu ponudu. U zamjenu je stigao drugi mačić koji je također trebao biti plavi. Kako je vrijeme prolazilo mačić je postao sve tamniji, i s gnušanjem sam primijetila da dobiva duboku boju ugljena. Godine 1894. se održavala velika izložba u Bristolu (West of England Cat Show) i prijavila sam 'Jubilee' tek da udovoljim starome sluzi koji je mnogo brinuo o mačiću. Iako tad nisam bila upoznata s izlaganjem mačaka, klasa 'dimastih' mi se učinila najpogodnijom za njegov izgled; u tu klasu sam ga prijavila i na moje iznenađenje, pobijedio je sve druge mačke. Tako je započela moja izlagačka karijera. Prikazala sam 'Jubilee' iduće godine na Cruftovoj izložbi i u Brightonu, gdje je iznova odnio prve nagrade, i bio opisan kao najbolja dimasta mačka od vremena čuvene 'Mildew'.

Picture

Kuće za mačke gđe James u Blackwellu.
(Foto: F Holmes, Clifton, Bristol)


Na izložbi u Kristalnoj palači 1894. godine kupila sam mladu dimastu mačku od gđe Bray za partnericu Jubileeu. Parenje je bilo uspješno i imala sam nekoliko velikih legla dimastih koje su, priznajem sa žaljenjem, većinom postale debeljuškaste kastrirane ljubimice prijatelja kojima sam ih poklonila. Tijekom vremena sam ipak postala mudrija i zadržala dimaste sebi. Izložbena karijera Jubileea je nažalost završila ubrzo nakon pobjede u Brightonu 1894. godine. Jedne je noći pobjegao i u borbi s drugim mačorom uho mu se toliko razderalo da ga više nisam mogla izlagati. Godinu dana kasnije kad sam bila van kuće, pušten je van i nikad se nije vratio, pretpostavljam da je uhvaćen u zamku u šumi. U tome razdoblju moje su dimaste zamalo sve izumrle, imala sam tek jedno Jubileejevo leglo s mačićima starima nekoliko tjedana. Od dva dimasta mačića jedan je bio obećan a drugoga sam zadržala - to je današnji 'Champion Backwell Jogram'. Mislim da se stoga mogu smatrati i prilično sretnom; premda sam, kao većina uzgajivača, imala i loša razdoblja kad bih u svega nekoliko dana izgubila čak 12 mačaka i mačića od mačićaka, a jedna ili dvije obečavajuće ženske mačke odlutale su u šumu i nikad se nisu vratile.

Ipak se nadam da će barem Jubileejevi potomci nastaviti cvjetati, kao što su se i Jogramovi mačići raštrkali po Engleskoj a nekoliko ih je čak otputovalo u Ameriku.

Nekoliko puta sam parila moje dimaste mačke sa crnim mužjakom, i uvijek bih postigla uspjeh, dobila sam dobre dimaste iz ovog križanja. 'Jubilee II' je takav primjer, mužjak je bio čuveni crni perzijski mačak 'Johnnie Fawe' vlasnika dr. Ropera. Samo jednom sam, prije više godina, pokušala križanje s plavima, ali je rezultat bilo miješano leglo crnih i plavih. Otkrila sam da su sve plave mačke sparene s Jogramom davale uglavnom crne mačiće. Dimaste se mogu smatrati vrlo snažnom pasminom, možda zato jer dosad nije bilo povratnog parenja. Jogram živi u jednoj drvenoj kućici tijekom čitave godine, i dosad nije bio niti prehlađen. Mačići imaju isti tretman.

Sad ću nastojati pobliže objasniti moje mišljenje o kvaliteti savršene dimaste mačke. Dobra dimasta je možda jedna od najljepših od mnogih lijepih dugodlakih pasmina, dok je loša možda najneprivlačnija. Početnicima, kojima je ovaj članak prvenstveno namijenjen, će biti drago da krenemo s jasnom definicijom dimastih.

Početna definicija zacrtana od strane Društva srebrnih (Silver Society) je glasila: Dimasta mačka mora biti crna, osjenčana do boje dima (siva), s najsvjetlijom mogućom poddlakom, i crnim vrhovima; svijetlih okovratnika i čuperaka na ušima, i narančastih očiju.' No riječ 'crna' može navesti početnike da smatraju kako se radi o crnoj mački s bijelom poddlakom: možda je sigurnije reći da je dimasta duboke boje ugljena sa sivom nijansom, s bijelom poddlakom itd. Da bi se ispravno razlikovala crna od prave 'boje ugljena' dimaste mačke, najbolje je u uzgajivačnici dimastih držati i jednu dobru crnu mačku.

Picture

Dimasti perzijski "Ch. Ranji" gđice A.M.Stead
(Foto: E. N. Collins, S. Norwood.)

Dimaste su u stvari jedna od novijih dugodlakih pasmina, i pojavljuju se u leglima plavih, crnih i srebrnih perzijskih mačaka. Ove neočekivane mačiće vlasnici najčešće zadrže sebi, zbog njihove ljepote. Ipak, sve donedavno, nije bilo ozbiljnih pokušaja za njihov uzgoj. Ako se računaju ljepota i snažna konstitucija, ove bi mačke morale biti još popularnije nego su danas, ali mnogi uzgajivači odustaju zbog velikih teškoća u stvaranju dobrih osjenčanih mačaka bez oznaka. S jednobojnim mačkama s već utvrđenim obilježjima je jednostavno raditi, ali osjenčane mačke su sasvim druga priča. Pojavljuje se leglo za leglom snažnih i lijepih mačića, naizgled savršeno osjenčanih. No u narednim se mjesecima mačići mijenjaju, i osjenčanost može postati beznadna zbrka svijetloga i tamnoga. Ono što bi trebalo biti tamno pretvori se u svijetlo i obratno. Još je gore kad osjenčanost nestane a pojave se uzorci koji su bauk za sve uzgajivače dimastih, tragovi koji ukazuju na davne srebrni tabby pretke. Ovi su uzorci možda pritajeno prisutni u generacijama mačaka, i pojavljuju se kao podsjetnik na porijeklo dimastih od silver tabby pretka.

Svim uzgajivačima dimastih koji žele biti uspješni, savjetovala bih da se ne odvajaju od dobrih dimastih dok nisu barem godinu dana stare, kako ne bi otkrili da su, odbacujući naizgled ružniju i zadržavajući dragulj, ustvari odbacili supstancu osjenčanosti. Na temu parenja može se mnogo govoriti. Bojim se da mnogi vlasnici dimastih ženki pare svoje mačke s mužjakom bilo koje boje koja im se dopadne, u nadi da će se u leglu između raznih mačića pojaviti i dimasti.

Ponekad sam čula da vlasnici kažu, primjerice: 'Parim svoju dimastu sa mužjacima svih boja. Ona uvijek u leglu ima barem jednog ili dva dobra dimasta.' To može biti istina, ali ako se dimasta varijanta želi dalje razvijati, ovako se čini fatalna greška. Mačić ovako nastao odlazi u novi dom i očekuje se da će stvarati dimaste dobre poput sebe. Kad se takva mačka zatim pari s dimastom događa se da daje leglo u kojem nisu dimasti mačići, jer se pokazuje nasljeđe njezinog oca. Time ova mačka postaje neupotrebljiva. Pravilo mora biti dimasta s dimastom, osim u izuzetnim slučajevima, na primjer kad je svijetlijoj ženki neophodan crni kao partner. Ili ženka može biti pretamna i davati crne mačiće, tad će izbor pasti na srebrnog mačka, po mogućnosti bez imalo povezanosti sa srebrnim tabbyjem. Ni u kojem slučaju se ne smije birati tabby mužjak. Plave bi isto trebalo izbjegavati, jer poddlaka postaje mutna umjesto bijelih korijena.

'Narančaste oči su najcijenjenije kod dimastih, i prema mojem iskustvu vjerujem da mačići nasljeđuju boju očiju od svoje majke. Ako majka ima blijedozelene oči, možete je pariti sa svim mogućim mužjacima narančastih očiju - oči mačića će opet biti blijedozelene. Ali ako majka ima narančaste oči, mačići će ih naslijediti bez obzira na drukčiju boju očevih očiju.

Picture

'Zahvaljujući pažljivom uzgoju nekih naših uzgajivača dimastih, ove se mačke više ne pojavljuju slučajno kao nekad, i dimasta mačka kad je dobro sparena može dati čitavo leglo dimastih mačića. U pravilu su mačići po rođenju sasvim crni, i ostaju takvi još tjedan ili više dana; iz iskustva znam da mačići koji pokazuju tragove sivoga po rođenju, kasnije postanu presvijetli. Ipak, postoji nekoliko dobro nam poznatih ženki koje stvaraju skoro srebrne mačiće, koji i ostaju takvi nekoliko tjedana, a zatim im se krzno mijenja u tamnije. Stoga nema strogih i čvrstih pravila obzirom na izgled mačića po rođenju. Treba pokušati povratno parenje da bi se izbjegla dimasta s glatkom ili vunastom dlakom, i ciljati na dobivanje mačke s paperjastom dlakom pravih perzijskih opisanu od H.Weira u njegovoj knjizi o perzijskim mačkama, inače glavna ljepota svijetle donje i tamne gornje dlake neće biti najbolje izražena kad se mačka kreće. Kod dimastih treba zapamtiti da je nova dlaka koja raste, tamna samo pri korijenu. Ovaj uzorak kad dimasta mijenja dlaku, često se pogrešno smatra za tabby uzorak, stoga nije mudro ikad izlagati dimastu bez dlake. Pričekajte da mačka dobije punu dlaku, prije nego je optužite da ima tabby uzorak.

Postoji moda kod dimastih mačaka, kao i u svemu drugome; trenutačno se u Engleskoj cijene tamne, dok su u Americi mnogo traženije svijetle dimaste. Tako je pokojna gđa Thurston kupila sjajnog 'Watership Caesara' i odnijela ga u Ameriku; premda presvijetao za engleski ukus, Ceasar je u Americi odnio sve nagrade u klasi dimastih, i čak postao Best in Show. Isto se dogodilo sa svjetlijom mačkom 'Cossey', vlasnice Lady Marcus Beresford. No, moda se može izmijeniti i u Engleskoj, pa će nešto svjetlije dimaste dijeliti slavu sa svojom tamnijom braćom. Ipak je bolje biti siguran i uzgajati tamnije dimaste, jer svijetlije naginju gubitku karakteristika dimaste i ponekad prelaze liniju koja ih dijeli od osjenčane srebrne.'

Gđa Sinkins, uzgajivačica dimastih, posjeduje veličanstvenog mužjaka 'Teufela', koji je svojim brojnim nagradama stvorio sebi ime. On je najsavršeniji primjerak koji se danas može pronaći. Gđa Sinkins je priložila nekoliko bilješki o dimastima:

Picture

Dimasti perzijski "Teufel" gđe Sinkins

«Smatram se počašćenom što sam zamoljena da napišem nešto o dimastim perzijskim mačkama u 'Knjizi o mački', obzirom da se smatram početnikom, uzgajam perzijske mačke svega oko 3 godine. Započela sam s kupovinom kvalitetne perzijske koja me nagradila s dvije činčile i savršenom dimastom ženkom, koju sam nazvala 'Teufella'. Izložila sam je u Westminsteru 1899. godine, gdje je briljirala i pomela pred sobom sve druge dimaste. Od njezine polusestre sam uzgojila 'Teufela', čija je slika prikazana; on je krasan ljubimac, izuzetno dobrog karaktera i umiljat. Njegova najvažnija karakteristika je što ima crno lice potpuno bez oznaka, i lijepu bijelu poddlaku, toliko poželjnu kod savršenih dimastih mačaka. On je dobio najviše ocijene ove godine (1902.) te se nadam da će i njegovi potomci nastaviti tako i pridonijeti većoj popularnosti dimastih.

'Po mojemu mišljenju, najkobnija je greška sparivati dimaste s plavima, jer time gube bijelu donju dlaku. Mislim da se najviše postiže parenjem dimaste s dimastom koja je uzgojena od srebrne, po mogućnosti bez oznaka, i koja ima dimastog pretka. Jednog bih dana pokušala pariti crnu mačku s blijedo srebrnom, samo kao eksperiment.

'Što se tiče boje očiju, tu ne postoje dva mišljenja: čim dublja narančasta, tim bolje.

'Ne nalazim da su dimaste osjetljive, ne više nego obične ili dvorišne mačke. Sve moje ženke imaju potpunu slobodu, jedna je posebice dobar lovac na miševe i štakore, čak ponekad hvata krtice. One žive van kuće u negrijanim kućicama tijekom čitave godine, čak i tijekom najoštrije zime.

Nažalost sve perzijske prolaze kroz 'ružno' razdoblje, srećom kratkotrajno, kad mijenjaju dlaku i ne izgledaju najbolje. Dimaste i crne onda pokazuju smeđu nijansu još goru nego činčile, osiromašuje ih pojava hrđavog linjanja Iako moram reći da je Teufel dosad bio izuzetak, na jednoj je izložbi dobio najvišu nagradu upravo usred linjanja.

Picture

"Lucy Claire."
Vlasnice gđe Clinton Locke


U svakom slučaju, njihovo dobro razdoblje sve nadoknađuje. Tipična dimasta, s velikim narančastim očima na crnome licu, sa svijetlim čupercima ušiju i ovratnika; s bijelom poddlakom koja se pokazuje pri svakom pokretu - ljepota je koju je teško nadmašiti, i sigurna sam da dimasti varijetet ima veliku budućnost.»

Gospođa Stead, vlasnica 'Championa Ranjija' i dimaste pobjednice 'Rhode', također mi je ljubazno dala svoje mišljenje o dimastima.

«Moja idealna dimasta mačka treba biti crna, osjenčana do dim sive, sa čim svijetlijom poddlakom, svijetlim okovratnikom i čupercima ušiju te s narančastim očima. Ovim standardom se vodim u mojem uzgoju. Opazila sam da mačići prolaze kroz nekoliko razdoblja prije nego dostignu perfekciju. Primjerice u proljeće 1902. imala sam mačića koji je naočigled postajao sve svijetliji i razvijao je oznake na licu; ali u dobi od osam mjeseci je već skoro dostigao standard. Nedavno leglo od osam mačića bilo je čitavo bez oznaka na rođenju, bili su skoro potpuno crni. Pet od njih je sad srednje obojanih dimastih, a jedan je veoma taman, s prekrasnom svijetlom poddlakom. Čvrsto preporučam uzgajivačima da ne očajavaju nad bojom svojih mačića sve dok nisu sasvim odrasli. Trajne oznake su naravno vrlo štetne, i uvijek postoji iščekivanje konačne boje očiju. Ipak, ako su oba roditelja dobra i odogovaraju zahtjevima, rezultat je generalno zadovoljavajući»

Članak o dimastim mačkama u Americi iz časopisa Field and Fancy, objavljen u listopadu 1902. godine.

«Dimaste će se vjerojatno uvijek smještati uz srebrne, i predodređene su da uzmu dio slave, iako ih nemamo mnogo. Ustvari, može se reći da dimaste nikad nisu bile toliko brojne da bi postale dosadne, i možemo sebi danas čestitati obzirom na ono što smo nekad imali, i što smo uzgojili.

Picture

Dimasta i narančasta perzijska mačka
(slika W. Lukera, mlađeg)


Mišljenja o dimastima se razlikuju, i bolje je da s vremenom budemo popustljiviji u suđenju ovim mačkama, jer su sklone nedostatku boje - suviše su svijetle ili suviše isprugane. Još nitko u Americi nije se primio ove boje i uzgajao isključivo dimaste, što je šteta, jer se one mogu uzgajati i držati sa crnima, pri čemu će posjetitelji uzgajivačnice primijetiti veliki kontrast među ovim mačkama.

Slabiji poznavatelji ove boje skloni su misliti da sve 'dimasto' može biti dimasta mačka za izložbe. I nema sumnje, dobre dimaste mačke s tamnim licem i šapama, i svijetlim tijelom, izuzetno su lijepe, no mnogo su češće tek isprugani i dimasti tabby.

Nakon zrelog razmatranja i upoznavanja mnogih dobrih primjeraka, i mi dijelimo mišljenje drugih uzgajivača da je bolje, osim ako su 'Southdown' mačke, kako ih neki zovu, vrlo dobre - bolje je držati se stare definicije i zahtijevati da dimaste budu dovoljno tamne.

Zaista tamna, bogata dimasta bez oznaka je nesumnjivo jedna od najraskošnije obojanih dugodlakih mačaka, i svega je nekoliko takvih zvijezda. Može se donekle napuštati originalna definicija dimastih, ali suočeni s dobrim primjerkom morat ćemo priznati da se radi o originalnoj mački, i kad je u pravoj kondiciji, predstavlja veliku ljepotu i trajnu radost.»