Mačke iz Maina Picture

English Czech Danish Croatian Dutch Portuguese Swedish

[Prevela na hrvatski Koraljka Polaček, Mica-Maca magazin, Art & Animals]

Otkako pamtim, imala sam od jedne do nekoliko dugodlakih mačaka, varijeteta koji se često naziva Maine mačke. O tome kako i kad su stigle rekla bih da su kao Topsy, jednostavno «postojale», jer njihova prva pojava seže daleko unatrag, iza sjećanja najstarijih stanovnika.

Tobey

Naš krug obitelji nije nikad bio potpun bez jedne ili više mačaka- ne uvijek dugodlakih, no taj je varijetet uvijek imao počasno mjesto. Još od 1861. godine, moj mlađi brat i ja uživali smo u društvu dugodlakog crnog mačka s bijelim oznakama posebnog imena «Captain Jenks of the horse Marines». Ne sjećam se povijesti njegovog dolaska. Ipak smatram da su ove mačke stigle u Maine na vrlo sličan način i otprilike u isto vrijeme kad i u Englesku.

Ljudi iz Maina imali su ih toliko dugo da je tamo teško pobuditi bilo kakvo veće oduševljenje ovim mačkama. Uglavnom nalik drugim ljudima - dive se onome što im je manje poznato.

Sve dok manija za dugodlakim mačkama nije pogodila Zapad, nisu mnogo razmišljali o prodaji mačaka; one najbolje poklanjali su najdražim prijateljima. Kad razmislim o broju mačjih ljepota koje su mi bile poklonjene pri mojim posjetima samo zato jer dobro brinem o njima, dođe mi da požalim za dobrim, starim vremenima, kad su mala zlata bila iznad svake cijene u «prljavom novcu».

Mislim da se razvoj ljubavi prema mačkama u meni prvi put duboko i trajno ukorijenio 1869. godine, kad sam vidjela prvi par bijelih, plavookih perzijskih mačića. Pristigle su, najblaže rečeno, bez carine sa strane lađe, u džepu graditelja brodova, koji se sklonio u lučki grad nakon velike oluje.

Gospodin P., inače velik ljubitelj mačaka, tijekom popravka broda divio se prekrasnoj bijeloj perzijskoj mački s mačićima. Brodski kuhar, vlasnik ove mačje obitelji, pokonio mu je par bijelih mačića. Mačići su rasli uz veliku brigu i pažnju vlasnika; kod mačkice se razvila mnogo kvalitetnija dlaka, no ženke u to doba nisu bile na velikoj cijeni.

Vlasnik je držao ovaj par dvije-tri godine u nastojanju da dobije kvalitetnog kastrata. Rečeno mi je da su svi ženski mačići bili uništeni, a kad je napokon dobiven uspješan potomak, originalni par mačaka je poslan rodbini na selo. Od tog se vremena dugodlaki mačići plavih očiju pojavljuju na sasvim neočekivanim mjestima.

Osobno sam imala vrlo lijep primjerak imena «Dot» koji je postigao značajne pobjede, a koji se pojavio u ovoj lozi oko jedanaest godina nakon što su prvi mačići pristigli na kopno. Mislim da je bio jednako kvalitetan kao perzijska mačka koja je potekla od originalnog para. Oboje su istodobno pobjeđivali na izložbama, iako je «Baba» (ili «Babre») već bio penzioner kad je «Dot» bio na vrhuncu. U to vrijeme nismo razmišljali o rodovnicama već samo o tome tko ima bolju mačku.

«Baba» je tad pripadao gospođi Mason (ranije gđa Philbrook) te je pobijedio sve mačke na izložbi u Bostonu. «Dot» nije bio na bostonskoj izložbi, ali je pobijedio u svojoj klasi na izložbi u Bangoru, Maine, koja je održana otprilike u isto vrijeme.

«Dot» je bio poslan na izložbu u Bangoru da se udovolji zamolbi gospodina Robinsona, vlasniku «Richeliea» i upravitelju izložbe, bez ikakve misli o pobjeđivanju. «Dot» je donio kući prekrasan srebrni pladanj s pomno izrađenim natpisom, koji je tako stajao barem deset godina prije nego je predan kuharu. Oh, da ga danas imam, kako bi njegova slika uljepšala ove stranice!

Blue Danube

«Dot» je bio daleko najinteligentniji i najumiljatiji mačak, nikad nisam vidjela mačka koji bi mu u tome bio ravan. Premda je bio gluh, njegovi drugi osjeti su bili toliko oštri da smo jedva primjećivali da ne čuje. On bi odgovarao na najmanji znak i uvijek je očekivao poziv. Vrlo ponosan na svoju ljepotu, nikad ne bi propustio pozdraviti svakog gosta na prijemima svoje vlasnice, tek potom bi zauzeo svoje mjesto u prozoru.

Jednom su mi službenice koje su svakodnevno prolazile uz našu kuću do posla, kazale da ih on najčešće čeka na dovratku u sedam sati ujutro, kad bi zamahao svojom perjanicom i pozdravio ih. Svaka bi ga pomilovala po glavi s riječima «Slatka maco!» i produžila dalje. Zatim bi uslijedilo njegovo valjanje po travi, nakon čega je bio spreman za doručak.

Njegova dobroćudnost i nježnost prema mačkama nižeg položaja pokazala se kad je držao mačku tijekom dvije zime; njegov je štićenik bio pravi primjer napuštene mace tužnih očiju (jedno tužno oko, drugo zatvoreno nakon lječenja) i potpuno slomljenog duha zbog zlostavljanja. Čim je zahladilo, «Dot» je počeo uvoditi svojeg tužnog prijatelja izjutra u kuhinju, gdje je tražio doručak za njega. Zatim bi sjeo na prostirku i s najvećim zadovoljstvom - kao što kaže pjesma - promatrao skitnicu kako jede. Gdje li je držao svojeg prijatelja kad nije jeo, to ne znamo, bio je nevidljiv. «Dot» je bio i odličan putnik, išao je na nekoliko kraćih putovanja.

Kad je bio sa mnom prezirao je košaru, više je volio sjediti na sjedalu i gledati kroz prozor te usput zabavljati putnike svojim privilegiranim načinom mačjeg putovanja.

Razvio je neobičan ukus za vlagu, često bi sjedio na vrtnoj klupi tijekom jakog pljuska, a najzabavnije su bile njegove ludorije pod snježnim pahuljama.

Sve u svemu, još nisam vidjela boljeg mačjeg ljubimca. Poslali smo ga na odmor u sretna vječna lovišta kad je imao deset godina.

Ovdje želim reći nekoliko riječi o američkim izložbama mačaka. Stalno čujemo tvrdnje, ili vidimo napise klubova ili osoba novih u uzgoju: «Prva izložba mačaka ikad održana u ovoj zemlji» i tako dalje, što je prema njima otprije nekih tri godine. To je istina po pitanju pojave klubova, ali velike izložbe mačaka povremeno se održavaju u svim velikim i nekim manjim gradovima još od '70-ih godina.

Imam fotografiju «Richeliea» vlasnika gospodina Robinsona iz Bangora, Maine, koji je pobijedio u svojoj klasi u Bostonu, New York, i u Filadelfiji prije 1884. godine, kad je bio izlagan u Bangoru na izložbi koja je obuhvaćala samo stotinu najboljih mačaka. Bio je srebrni ili plavkasti tabby, s vrlo svjetlim oznakama, tada star oko sedam godina i težak oko dvadeset funti. Bio je, kako slika pokazuje, grublji varijetet, više nalik kakvoj mački iz drogerije.

Ne znam ništa o njegovoj ranijoj povijesti, ali njegov vlasnik je bio velik ljubitelj, putovao je od grada do grada i pokazivao svojeg mačka- kao što mi radimo danas, dvadeset godina kasnije.

U to je vrijeme obalno područje Maina obilovalo kvalitetnim primjercima dugodlakih mačaka. To je bilo prije nego su ih počeli prodavati. Prvenstveno mislim na njihove smeđi tabby mačke.

Često čujemo ljude koji ih ne poznaju, kako govore da mačke iz Maina nisu zdrave i imaju gliste. Priznajem da je tako, i doista ponekad umiru poput drugih mačaka; ali ovdje je jedan koji je uginuo tek kad je napunio svojih sedamnaest godina.

Na stranici 329. je slika «Lea», smeđeg tabbija rođenog 1884. a uginulog 1901., kojega je u dobi od 6 mjeseci gospođa E.R. Pierce poklonila gospođi Persis Bodwell Martin iz Auguste, Maine.

Živio je lagodno i u luksuzu, vlasnica mu je osobno servirala obroke u blagovaonici na katu, gdje je volio provoditi vrijeme u svojim poznijim godinama.

Leo

Ako mi dopustite, usporedila bih sliku «Lea» s bilo kojim drugim čistokrvnim tabbijem- najprije boju njuške, dužinu nosa, veličinu i oblik očiju, širinu čela, veličinu ušiju, i dužinu dlake ušiju i glave. Prema oznakama, «Leo» bi bio slabiji jer mu je dlaka toliko ekstremno duga da oznake postaju prilično konfuzne.

Doista su imali iznimno fine smeđe tabby mačke u Mainu. Ljeti 1900. godine tamo sam kupila «Maxine», majku «Young Hamleta» koji je pobijedio svojeg oca «Princa Ruperta» u svojoj prvoj izložbenoj godini. «Maxine» je vrlo nalik mačkama iz roda «King Humberta», premda ona ne posjeduje rodovnicu. Jedna je od tajni Prirode kako se i dalje pojavljuju, ne uvijek već povremeno, ovi prekrasni tipovi.

Pred sobom imam vrlo zanimljivo pismo od jedne dame iz Maina, moje suvremenice.

Najprije moram objasniti da je Maine u to doba bio jedna od država s najsnažnijom brodogradnjom, područje luka i lučkih gradova, često boravište gospode s njihovim vlastitim plovećim palačama. Oni su vodili svoje obitelji sa sobom u strane zemlje te su u mnogim gradovima imali isti društveni položaj, poput vojske ili službenika koji su smješteni u drugim krajevima.

Gospođa Thomas čije pismo spominjem, bila je kćerka pokojnog kapetana Stackpolea, koji je dugi niz godina upravljao vlastitim brodom, a pritom je vodio ženu i kćer sa sobom. To je bilo prije našeg građanskog rata. Gospođa Thomas kaže: «Oduvijek sam voljela mačke, i prije nego su trebale imati rodovnicu. Jednom u mojoj mladosti, na putu u Kaliforniju stali smo na Juanu Fernandezu, gdje sam dobila malu divlju mačku.

Kasnije, kad smo bili u Europi, dobila sam manx mačku s otoka Mana. Bio je vrlo neobičan i nije ga se smatralo lijepime, s kratkim repom i stražnjim nogama toliko dužima od prednjih. Kasnije se razbolio i prerano uginuo od bolesti koja je završila gušenjem.

Divlja mačka nije dobro napredovala na kondenziranom mlijeku, živjela je tek kraće vrijeme. Loša sreća me i dalje pratila, no tvrdoglavo sam nastavljala dalje.»

O vlastitoj mački, majci «Swampscotta», kaže: »Ne mogu vam mnogo reći o rodoslovlju mačke- osim da je njezin pradjed iz Francuske donesen u Rockport, Maine; bio je bijeli mačak plavih očiju. Ova linija bijelih mačaka, premda na istom lokalitetu, sasvim se razlikuje i nije povezana s ranije spomenutim bijelim mačkama čiji tip predstavlja «Dot». No njezino spominjanje ranih pothvata s manx mačkama razjašnjava kako su se različiti varijeteti rano ukorijenili u Mainu. Ovo je jedan od mnogih primjera kako su raznovrsni ljubimci bili kupovani u stranim lukama da bi zabavili djecu na brodu. U drugom slučaju koji mi pada na pamet, djeca su pripitomljavala neke od životinja predviđenih za kapetanovu trpezu, poput pilića, janjaca itd., sve dok ne bi postalo nemoguće pojesti male ljubimce koje je servirao okrutni kuhar.

Stoga su perad i ptice pjevice, mačke, psi, čak i majmuni, pronašli put do skoro svih obalnih gradova - mnogo više u prošlosti nego danas, kad je prošlo doba trgovačkih jedrenjaka. Današnjim brodovima ne upravljaju njihovi vlasnici, a plaćeni kapetani u pravilu ne smiju voditi svoje obitelji te je opskrba mačkama iz tog izvora prekinuta prije mnogo godina. Iz tog razloga mačke koje danas tamo imamo, slobodno možemo smatrati domaćima.

Yellow

Dosad sam pisala o mačkama iz vrlo davne prošlosti, koje su možda zanimljive samo meni, svjesnoj tolikih bolnih činjenica poput Gradgrinda. Prije nego nastavim o pojedinim današnjim lijepim mačkama, kazat ću da mi je jedan očevidac rekao da su na malom otoku kojega nastanjuju samo tri obitelji i gdje nekolicina gospode imaju tiho ljetno skrovište za pecanje, pronađene čisto bijele perzijske mačke savršene nebesko plave boje očiju. Koliko je poznato, na otoku nema drugih mačaka. Prošle godine mi je obećan par ovih mačaka, ali okrutna sudbina snašla je mačiće u njihovom skrovištu, i svi su uginuli. Obećanje i dalje stoji, ne želim to smatrati «ribičkom pričom». Vrijeme će najbolje pokazati.

Doista nemam nikakva saznanja o mačkama koje su navodno pronađene na otocima; ipak, nesumnjivo su gotovo jednake onima koje nalazimo duž čitave obale Nove Engleske.

Dugo vremena činilo se da su dugodlake mačke ograničene uglavnom na obalne gradove i mjesta, ali uslijed poklanjanja najboljih mačaka «sestrama, rođakinjama i tetama», mačke su se proširile u unutrašnjost, baš kao što su se raštrkale po skoro svim zemljama Unije. One se razvijaju jednako kao i sve druge dugodlake mačke. Nema sumnje da se bolje razvijaju u Mainu, no ta razlika dolazi iz činjenice slobodnog života na prirodan način, bez umjetne hrane ili pretjeranog maženja. Njihovo je potomstvo predivno jer nastaje iz vlastitog izbora partnera, a ne iz prisilnog sparivanja -koje im sigurno često nije po ukusu.

Oduševljenje mačkama pogodilo je Srednji Zapad oko godine 1895. ili 1896., došlo je vrijeme za razvoj. Više i niže klase, bogati i siromašni, svi su to osjetili; budući da prava ljubav za ljubimce ne bira osobu, ova je zajednička sklonost povezala ljude iz čitavog svijeta.

Poneki ljudi koji nisu vidjeli izložbu mačaka u svojoj zemlji, idu za izložbama, ili pokupe mačku sa londonskih ulica za malen novac, i donesu je kući. No dogodi se da je njihov susjed vidio vrlo sličnu mačku dok je ljetovao na obali Maina. Modni hir je zarazan, i kad stupanj groznice naraste, oni pošalju svojeg «potrčka» natrag na istok kako bi nabavio jednu od ovih sve popularnijih dugodlakih mačaka. Klubovi su formirani da bi se razmatrali standardi i razmjenjivalo znanje, izložbe su postale nužne, nudile su se velike nagrade, vrijedne pojedinosti postale su obilježja u koja su se mačke morale uklapati i počela je potraga za mačkama na svim tržištima; mnoga su se atička blaga istaknula i često je prevagnulo u korist jenki mačaka. Svi smo pozelenili od zavisti. Prije iduće izložbe moramo uvesti sigurnog pobjednika, po svaku cijenu! U međuvremenu se povećala potražnja za domaćim artiklom i cijene su naglo narasle, trgovci iz velikih gradova davali su posla svojim kupcima iz Nove Engleske tijekom jesenskih i zimskih mjeseci. Ali legla mačića već bi pregledali ljetni stanovnici ili posjetitelji; najbolji su nestali s prvim mrazom te završili u zimskim domovima u velikim gradovima. Trgovci su dobivali ostatak skoro po bilo kojoj cijeni, mnogi su primjerci bili osrednji a neki sigurno i križani.

Posljednjih godina manje znam o Maine mačkama, s izuzetkom onih na izložbama i nekoliko vlastitih, koje nisu često izlagane i nisu se pokazale osobitima. Ali među draguljima koji su se pred sucima pokazali u većem ili manjem sjaju, nalazimo «Cosey», smeđeg tabbija, koji je odnio prvu i specijalnu nagradu na izložbi u New Yorku 1895. godine. Gospođa Lambert je pokazala lijepog, plavog «Patriqua» na izložbi u New Yorku 1896. godine.

«King Max», kojega je prvi put prikazala gospođa Taylor, pobjeđivao je u Bostonu 1897., 1898. i 1899. godine, pobjeđen je tek od svojeg oca «Donalda» 1900. godine.

Gospođa Mix je pokazala »Dairy Maid», lijepu mačku perzijskog tipa iz Maina. Vjerujem da je također vlasnica «Imogene», kornjačevine istog porijekla.

«Petronius» gospođe Julius Copperberg, mačak od kojega svi očekujemo mnogo, dolazi iz linije dobrih krem mačaka, proizašle iz lijepe krem mačke koju je kapetan Condon donio prije 15-tak godina iz neke mediteranske luke. Za prijatelje sam osigurala nekoliko njegovih mačjih potomaka, koji su sad sasvim raštrkani, ali svi su jednako snažne građe tijela, kostiju i mišića.

«Cusie Maxine» gospođe Chapman, lijepi tip smeđeg tabbija, majka «Young Hamleta», koji je pobijedio svojeg oca «Princa Ruperta», također je porijeklom iz Maina. Gospodin Jones iz The Cat Journala povremeno je imao lijepe smeđi tabby mačke rodom iz Maina, koje su pobjeđivale i na većim izložbama.

Pravi predstavnik bijelih koji se iskazao na mnogim izložbama u konkurenciji velikih razreda, jest «Swampscott» gospođe F.E.Smith iz Chicaga. On potječe od bijelih mačaka gospođe Georgie Thomas iz Camdena u Mainu, njegov praotac s majčine strane je stigao iz Francuske.

«Midnight», mlađi crni mačak- u Cincinnatiju je izgubio prvo mjesto od mačka iz New Hampshira s boljom dlakom, također drugi u Chicagu 1901. godine u velikim razredima- otad je postao kastrat i kućni ljubimac gospođe J.J. Hooker iz Cincinnatija. On dolazi iz linije crnih koje je uzgajao umirovljeni pomorski kapetan Ryan, koji je svojedobno imao čak četiri generacije crnih mačaka. Voljeli su svoje mačke kao dječicu i godinama su tražili najpogodnije udomitelje kojima bi dali mačiće. Triput sam, u posljednjih desetak godina, bila počašćena primitkom tih predivnih crnih dijamanata.

Hennessy

«Antonio», kastrat u vlasništvu gospođe A.B. Thrasher, također je lijepi predstavnik te loze. Pogledajte fotografiju. Posljednjih nekoliko godina, otkad su mačke postale toliko vrijedne a starost se bliži, ovim su dobrim ljudima otvrdnula srca - sad kao i drugi, prodaju mačke najboljem ponuđaču.

Spomenut ću i krem-bijeloga mačka «Peter the Great», vlasnice gospođe Carl Schmidt, koji je bio prikazan 1901. godine u Detroitu, Michigan. Također «Black Patti»- originalno u vlasništvu gospođice Ives - i «Rufus», obje mačke iz Maina, koji su sad u Detroitu i pobjeđuju na nekim izložbama Srednjeg Zapada. Još je mnogo, mnogo drugih šampiona čije je mjesto rođenja sveta tajna njihovih vlasnika, a koje namjerno ne otkrivamo javnosti sve dok naše domaće mačke ne dobiju mjesto koje zaslužuju.

Želim vam ispričati o ponekim lijepim kastratima u Mainu, ponajboljima među mačjim ljubimcima. Možete ih vidjeti na skoro svakoj livadi ili ledini, no pošto je to malo izvan ove priče, opisat ću vam samo jednoga - prekrasnoga dimastog mačka koji je vlasništvo doktora E.A.Wilsona i supruge, u njihovom lijepom domu u Belfastu u Mainu. Sad je deset godina star; ima crnu masku i noge, ili zamalo crne; dlaka mu je vrlo tamna, više smeđa na vrhovima i snježnobijela uz kožu. Preklinjala sam ih da ga pokažu na izložbi u Bostonu ili New Yorku. Ali odgovor je uvijek isti:» Za nikakvu cijenu ili nagradu. Tagsu se to ne bi svidjelo, bio bi nesretan. Zar ne, 'Tagsiću'?»

Ovdje se dimaste mačke još nisu sasvim razvile. U nedavnom pismu koje sam primila a tiče se ovog varijeteta, rečeno mi je da jedan od stalnih preprodavača kaže da nalazi otprilike samo jednu dimastu na dvije stotine mačaka. Srebrne i chinchille nisu uobičajene. Prevladavaju jednobojne poput bijelih, crnih, plavih, narančastih i krem mačaka. Tabby mačke su također dobro raspoređene uzduž obale i u prilično udaljenoj unutrašnjosti, 60 milja i više; ipak nije mi poznato da se uopće pojavljuju u sjevernom dijelu države koji je slabije naseljen.

Obzirom na ljubav prema mačkama koja me prati od djetinjstva, prije vremena u kojem je to postala moda, raduje me ovaj novi razvoj. Obzirom na moja dosadašnja iskustva s uvezenim i čistokrvnim mačkama i jer sam imala sreću povremeno viđati na izložbama najbolje koje imamo, čvrsto vjerujem da su mačke koje uživaju slobodu kakvu Maine mačke imaju najveći dio života, zdravije nego mačke iz uzgajivačnica. Hladna klima i duge zime, sa čistim zrakom punim ozona, potrebni su da ove mačke razviju svoju najbolju kvalitetu- i, uz nekoliko godina brižljivog razvoja tipa, bile bi spremne sasvim uspješno konkurirati na međunarodnoj izložbi mačaka.

F. R. PIERCE.